понедељак, 29. октобар 2012.

Nakon Rekonekcije - zaljubila sam se u život !

Prvi kontakt sa pojmom rekonekcije bio je 2005.godine,kada sam na jednoj od televizija slušala o istoj.Pokušavajući da objasni ovaj neobičan proces,gospođa koja se time bavi je,kao gosta u emisiji,pozvala i ženu,koja je prošla kroz proces Rekonekcije.Ona je na predivan način objasnila o čemu se zapravo radi.

Bolovala je od karcinoma dojke i u dva navrata se borila klasičnim metodama (hemoterapijom).Strah od ponovnog pojavljivanja je i dalje bio prisutan,tako da se odlučila za rekonekciju i to je objasnila ovako: "Kao da mi je neko izvadio svaku ćeliju iz tela, oprao je i uglancao i vratio na svoje mesto!"

Moram priznati da mi je ta rečenica ostala urezana.

Pošto u životu ništa nije slučajno, nekoliko godina kasnije,ponovo sam krenula u potragu o Rekonekciji.Razlog je bio moj otac,koji je bolovao od karcinoma debelog creva.Operacija je bila uspešna ali su postojale metastaze na jetri,tako da mu je određena hemoterapija.Njegovo stanje se pogoršavalo i sada mi se čini usled posledica hemoterapije, koja zapravo uništava i ono malo sistema koji je zdrav.

Nekim čudom, odabrala sam da kontaktiram Snežu i danas sam veoma srećna zbog toga. Prvo sam kupila knjigu Rekonekcija, ubrzo posle kontakta mailom usledio je i
telefonski razgovor i priča o energiji.Ono što je bilo neobično je to,da me je bolela glava dok je trajao razgovor.

Kako mom ocu nije bilo dobro od citostatika, kroz par dana smo otišli na tretman.
Tada ništa naročito nije osetio (ili nije registrovao), ali ono što se videlo dan kasnije je da nema bolove u leđima i da mu je bolje. Urađena su još dva tretmana, a ja sam posmatrala šta se dešava.

Kako nijedna bolest ne dolazi sama od sebe, svaki čovek je sam i isključivo sam odgovoran za sopstvenu bolest, tako je i u životu moga oca postojao je razlog, okidač, nešto što ga je mućilo. Jako je sam sebe razboleo!

Reakcija nakon tretmana rekonekcijom je bila sledeća: bolovi u leđima, koji su do tada bili prisutni,slabili su, temperatura koja je stalno bila povišena je bila na normali, uglavnom je ujutro bio slabiji.

Kako je vreme prolazilo jetra se uvećavala a boja kože mu je postala blago žućkasta. U isto vreme je išao na hemoterapiju, bez obzira na nalaze koji su uglavnom bili 5 i
više puta povišeni od normalnog,da bi u momentu kada je dobio žuticu, konačno
završili sa hemoterapijom i otpustili ga na kućno lečenje. U kakvom stanju i sa kakvim nalazima, ne bih ni komentarisala.
Noći su bile nekako najkritičnije i simptomi su se smenjivali i prolazili
dan za danom, glavobolja, bol u leđima, ramenima, grudnom košu, ubrzo je počeo da oseća pritisak na rani, tada sam pomislila 'energija je stigla tamo gde treba'. Nakon operacije na leđima mu se pojavio osip i trajao je 10 dana,isto se
desilo posle rekonekcije, s tom razlikom što osip trajao tri dana i samo kao krastice.Ubrzo je nestao.
Bilo je tu i suza i smeha, i što je mnogo važnije mnogo razgovora. Energija
nas je sve vratila i na pojedina mesta i ponovo srela sa pojedinim ljudima...sa razlogom.
Sve se to dešavalo u periodu od 3 meseca.Stanje mog oca nije bilo ohrabrujuće. Ubrzo nas je napustio.

Dve nedelje pre "odlaska" tražio je dozvolu da ode.Naravno da mi to nismo želeli da prihvatimo i da smo ga bodrili da može da izdrži.Kada se stanje toliko pogoršalo, u smislu, da nije hteo da jede i pije ili jednostavno nije mogao, i nakon izjave "Ja bih da idem!", moj tadašnji odgovor, da on sve može da izdrži i
da je već zdrav i nije mi bio prav. Tada sam, naravno uz Snežinu pomoć, odlučila da ga moram osloboditi.

Pri samoj pomisli da treba da mu kažem tako nešto, nije mi bilo dobro. Sutradan, ujutro, bili smo sami, dok je sedeo na krevetu oslonjen laktovima na noge, prislonila sam svoje lice na njegovo i rekla:"Tata, ti ako ne možeš više da se boriš ne moraš, slobodno idi.To je u redu i mi se nećemo ljutiti i nećemo zameriti.Volim te najviše na svetu i sve ću učiniti za tebe, samo reci!" Ali sam dodala i to, da mi ne spadamo u one ljude koji lako odustaju i dodala još i to,bodreći ga: "Uostalom, ne umire se tako lako!", "Mhm" promrmljao je.
Ja sam govorivši mu sve to tada "umrla" a plakala sam kao kiša i okrenula se ka nebu i pomislila "oprosti mi Bože"!
Nisam bila sigurna da sam dobro postupila, on je "otišao" za nešto više od 12 sati i verovali ili ne, imao je smešak na licu.

Time sam dobila odgovor na sva postavljena pitanja.

Zahvaljujući energiji, moj otac je ostavio mir za sobom, a bio je u nemiru poslednje 4 godine svog života, oprostio je svima sve, što je veoma važno i ostavio mirne i čiste odnose, da mi nastavimo dalje........

Verovatno mnogi ne mogu da shvate, ali ja sam zaista srećna što se sve tako izdešavalo,kada je već moralo tako, naravno da bih volela, najviše od svega,da je ovde sada, sa nama.
Smogla sam snage da se oprostim od svog roditelja, od onog čiji sam deo i rekla sam mu da ga volim najviše na svetu. Sve to samo zahvaljujući energiji.

Na početku ovog teksta sam napisala da je svaki čovek odgovoran za sopstvenu bolest,pa evo jedne priče,koja to objašnjava:

TAJNO LEČENJE

Dok sam se oporavljao od teške bolesti, otišao sam u posetu Lahiriju Mahasaji.
Rekao sam mu da sam bio bolestan i da sam izgubio mnogo kilograma.”

Odgovorio mi je:

“Vidim, Juktešvare da si sebe sam učinio bolesnim, a sada misliš da si mršav.”
“Da vidimo...
“Uveren sam da bi se sutra mogao već osećati bolje.”

Moj prijemčivi duh je prihvatio njegove reči kao poruku o tajnom lečenju.

Potražio sam sledećeg jutra Lahirija Mahasaju i rekao mu, sav blistajući od radosti:
“Gospodine, danas se osećam mnogo bolje.”

Odgovorio mi je:
“Zaista! Danas si sam sebe ojačao.”

Protestovao sam:
“Ne, Učitelju, Vi ste taj koji mi je pomogao.Ovo je prvi put posle dugih nedelja da se osećam nešto snažnijim.”

Odgovorio je:
“O, da! Tvoja bolest je bila prilično teška, telo ti je osetljivo.Ko zna kako ćeš se osećati sutra.”

Pretrnuo sam na pomisao da bi se mogla vratiti moja slabost.

Sledećeg jutra jedva sam se dovukao do kuće Lahirija Mahasaje i rekao mu:
“Gospodine, opet sam bolestan.”

Pogledao me je podrugljivo i rekao:

“Tako, dakle, opet si se onesposobio...”
“Tvoje misli su te naizmenično činile zdravim i bolesnim.”

Moj Guru me je pogledao s ljubavlju i rekao:

“Video si kako tvoje zdravlje prati u stopu tvoja podsvesna očekivanja...
Misao je Sila isto kao elektricitet i gravitacija.
Ljudski duh je Iskra svemoćne Božanske svesti...
Imao sam priliku da ti pokažem kako će se sve u šta tvoj duh snažno veruje, odmah i dogoditi...”

*Lahiri Mahasaja


Toplo preporučujem svakome ko namerava da ide na Rekonekciju, da prvo pročita knjigu dr.Erica Pearla. Nekada isceljenje ne donosi i ozdravljenje u zemaljskom smislu reči, nekada je to ozdravljenje u nekom drugom smislu, pomalo čudnom i neprihvatljivom!
Jer duša je ta koja bira!

Sve ovo ja sam prihvatila vrlo smireno, od prvog momenta i kontakta sa energijom, od prvog razgovora sa Snežom, kao da sam "ušla" u paralelni miran svet, a priznaću da je oko mene bio nemir, ustvari tornado. Nekako mi je sve bilo jasno.

Nekoliko meseci kasnije, Sneža je i meni radila tretmane.Svašta nešto sam osetila, a i svašta mi se dešavalo, u glavi haos, svađa sa samom sobom, pa razni snovi, misli koje lete kroz glavu, pa poneki bol tu i tamo i sve to trajalo po jedan dan.

Tako je konačno je došao momenat za Ličnu rekonekciju. Posle prvog tretmana počela je da me boli glava, a u glavi jedno veliko ništa, tako sam se osećala. Glava je prestala da me boli po završenoj ličnoj rekonekciji sledećeg dana, u naredna tri sata i popuštala je u talasima.

Nakon Lične Rekonekcije sam imala fizičkih reakcija,bilo je svega i sve je nekako trajalo po dva dana,npr.dva dana me je bolelo grlo, pa sam dva dana imala kijavicu, pa su me dva dana bolela pluća,dva dana sam kašljala da bi već sledećeg dana bila zdrava kao dren.I tako, sve što sam osetila,kao reakciju su bili simptomi zdravstvenih problema koje sam imala do tada. Malo "odmori" pa opet, po koji simptom,glavobolje dosta česte. Sve je to sada iza mene...

Jako mi je interesantno to što sam u jednom momentu, mirno sedela na terasi i podigla ruku kad odjednom, moji prsti se savijaju sami od sebe. "Energija radi za tebe!", rekla mi je Sneža :)! A da spomenem osmehe svuda, gde god se pojavim i ljubaznost, prosto za ne verovati,a najbolje mi je kada odem do pošte da platim nešto i gužva je. Svaki put se desi da dođe još jedan radnik na dodatni šalter i ja odmah dođem na red :), mada to su samo sitnice,sve se nekako promenilo...da...energija radi za mene!

I sada kada me poznanici sretnu na ulici i kažu: "Kako si lepa, kako sijaš, šta si radila, sigurno si se zaljubila!", ja u sebi pomislim "O da, jesam se zaljubila, ali u sebe!"

Mislim da je to - to, to je i bio cilj, voleti sebe i sve oko sebe, ostalo sve ide samo.

Ne znam šta ću još osetiti, doživeti i šta će se još dešavati,ali znam da je sve u redu i da je sve dobro i da se dešava sa razlogom.

P.S. Mnogo volim što sam baš tebe odabrala i što sam te srela!
Snežo hvala!

Ana