среда, 29. фебруар 2012.

Tumor na pankreasu je nestao kao da ga nikada nije bilo

Zovem se Sava Šipka (rodjena Keča) i živim u Banatskom Velikom Selu,opština Kikinda. Imam 78 godina. Ja sam Jucina i Glišina mama, Anina i Markova baka.
Ja sam uvek bila od onih, što veruje samo u ono što vidi dok nisam upoznala Snežanu Latinović.

Kad su me prvi put krijući odveli iz bolničke sobe na tretman Rekonekcije, mislila sam da me vode kod neke vračare i jedva sam prihvatila tretman. Posle samo nekoliko minuta ležanja na krevetu i “rada” na meni, potpuno se promenilo moje mišljenje o bolesti i ozdravljenju.

Meni su lekari bili zakon i kako oni kažu tako je moralo biti. Sve dok mi nisu dijagnozirali tumor na pankreasu koji je hitno morao da se operiše. Bila sam potpuno žuta i imala vrednosti bilirubina skoro 300, pa nije ni čudo što su planirali hitnu operaciju. Posle prvog tretmana rekonekcije osetila sam poboljšanje i nisam htela i nisam želela da verujem u lekarsku dijagnozu.

Slika nakon nekoliko tretmana


Misleći da je dijagnoza pogrešna, odlučila sam da odem u Klinički Centar u Beograd. Na klinici su samo potvrdili dijagnozu, ali nisu hteli odmah da intervenišu, nego su me pratili i videći da mi je sve bolje - odlagali operaciju. Ja sam se sve bolje osećala a nisam uzimala nikakve lekove, ni u bolnici u Kikindi, ni u Kliničkom Centru Beograd.Mislim da su lekari ostali malo zbunjeni sa onim što se dešavalo ispred njihovih očiju, jer su stalno govorili da tu nešto ima ali da im nije baš sve jasno. Snimanju i pretragama nije bilo kraja. Dok su se lekari i pacijenti oko mene plašili moje bolesti i smatrali me otpisanom, moj najveci problem je bio to što sam bila gladna i što zbog toga nisam mogla da spavam.
Moj je oporavak bio munjevit i posle desetak dana sam napustila kliniku.Tumor je nestao kao da ga nikada nije bilo a bilirubin se vratio u normalu!

Osim gore navedenog, godinama sam patila od bolova u krstima i jedino olakšanje mi je bio kosmo-disk. Sad sam se i njega oslobodila.

Još jedan dugogodišnji problem je iščezao baš ovih dana. Imala sam konstantno zujanje u uhu (takozvani tinitus) i jedno veče sam osetila lagano pucketanje u tom uhu i sve je nestalo, kao rukom odnešeno.


ISKUSTVO MOJE SESTRE

Moja sestra Janja je četiri meseca imala nepodnošljivu upalu oba uha i potpuno je bila izgubila sluh. Sporazumevali smo se samo preko pisane reči. U ta četiri meseca primila je 3 terapije antibiotika u razmaku od 20 dana, ali poboljšanje je bilo skoro neprimetno: i dalje nije nista čula a bolovi su bili neizdržljivi.
Počeli smo da strahujemo i za njeno psihičko zdravlje, ne toliko zbog gluvoće, koliko zbog tih ludačkih bolova u ušima i u glavi. I ona je, kao i ja “neverni Toma" pa sam je jedva uspela ubediti da proba sa Rekonekcijom.

Prvi put kad je primila tretman na daljinu i kad je osetila energiju, u sebi i na sebi, nisam više morala da je ubedjujem. Sama je tražila da joj se rade druga dva tretmana. Drugi dan me je NAZVALA TELEFONOM ! i ispričala mi da nema više bolova, ne samo u ušima i u glavi, nego ni u stomaku ni u želucu i da konačno čuje na jedno uho!

To bi bila moja priča.

Svaki dan osetim neko novo poboljšanje, u sebi i na sebi i nastavljam da savetujem rodbini i poznanicima da se leče onako kako smo se nas dve izlečile.

Želim da ovo moje svedočenje pomogne svima onima koji traže put do istinskog ozdravljenja.

S ljubavlju, Sava 061-2558052

Slika na dan izlaska sa klinike